Torta hrapoćuša i "Naše malo misto"

petak, 25. rujna 2015.

Oprostili smo se od ljeta. Moram priznati da meni to i nije tako teško jer mi je jesen najdraže godišnje doba. Pa proljeće. Tek onda ljeto i zima. Prije niza jesenskih recepata koje pripremam i koji su mi najdraži, oprostit ću se od ljeta jednom tortom iz jednog malog mista: dolskom tradicionalnom tortom hrapoćušom. Stavila sam ju i u prigodni kontekst jer sam, naime, konačno u cijelosti pogledala klasik HRT-a - Naše malo misto.






Ponos svake televizije je vlastita proizvodnja i produkcija. Ideja o pokretanju televizijskog programa u Hrvatskoj javila se 1950-ih godina, a cilj je postavljen za 1956. godinu, odnosno tridesetu obljetnicu od pokretanja Radija Zagreb. Televizijski odašiljač na Sljemenu proradio je 15. svibnja 1956. godine, a bio je to prvi televizijski odašiljač u tadašnjoj Jugoslaviji, ali i jugoistočnoj Europi. Prenosili su se tada određeni programi stranih televizija (uglavnom talijanski i austrijski), a prvo emitiranje Televizije Zagreb odvilo se 7. rujna 1956. Prenosilo se svečano otvorenje Zagrebačkog velesajma. Redovito emitiranje eksperimentalnog programa iz studija u Jurišićevoj ulici broj 4 započelo je 29. studenog iste godine (Eksperimentalni program RTV Zagreb). Tada je u Zagrebu bilo više od desetak televizora, uglavnom po kavanama, klubovima i društvenim domovima, a sve više antena se pojavljivalo i na zagrebačkim krovovima. Prema nekim procjenama, tada je (1956.) u Zagrebu bilo oko 250 do 300 prijamnika. Taj je broj očito brzo rastao. Naime, prvi službeni podaci postoje tek od 1961. godine kada je uvedena obavezna prijava prijamnika i plaćanje televizijske pretplate. U Hrvatskoj je 1961. godine bilo prijavljeno 18.220 prijamnika, 1964. broj je premašio 100.000, 1966. 200.000, a 1971. bilo ih je 527.925!

RTV Zagreb

Nakon ustaljivanja programa s emisijama koje čine okosnice – informativne, estradne, športske – prioritet je postao igrani program. Temelj su bile tzv. TV spektakli zasnovani na glumačkim interpretacijama književnih predložaka. U početku su to bile televizijske dramatizacije djela domaćih ili stranih autora prvotno namijenjenih kazališnim izvedbama, a izvodile su se u televizijskom studiju. Izvodila su se šarolika djela, a, kako zaključuje Nikola Vončina u knjizi Hrvatske TV drame i serije (1956-1971), gotovo pa najvažniji kriterij bio je pronalazak tekstova s malim brojem likova i s jednostavnim scenografskim zahtjevima kako bi se sve potrebno moglo ostvariti u studiju u Jurišićevoj 4. Veće mogućnosti se ostvaraju seljenjem studija u Šubićevu u Radnički dom.

Hitchcock izabire za vas 
Kako je vrijeme odmicalo, tako je i dramski program postajao sve raznovrsniji, pisan prvenstveno za televizijsku produkciju i izvedbu. Moglo bi se reći da je to bio i period učenja, pri čemu je najteže bilo prenijeti književna djela. Velik poticaj raznovrsnosti i količini domaćih serija, dale su uvozne serije, kojih je bilo sve više i koje su sve više privlačile gledatelje (Hitchcoch izabire za vas, Dr. Kildare, 87. policijska stanica, Bonanza, Tom Sawyer, ali i talijanske Danteov život, Oblomov). Poticaj su bila i konkurencija među studijima u Jugoslaviji. Prvih 10-15 godina proteklo je i u traženju, nekim pogreškama i uspjesima. Dosta je toga proizvedeno da bi se ovdje nabrojalo. No, mnogi su tada naučili da nije lako prenijeti, a da je ponekad nemoguće i nepotrebno prenositi tekstove koji pretendiraju isključivo na literarnu i dramaturšku vrijednost. Jer, televizija je drugačiji medij. Trebalo je više prilika dati originalnim idejama i scenarijima nastalima isključivo za televiziju. Razdoblje od 1969. do 1971. godine je po broju serija i njihovih epizoda bilo najplodnije od osnutka Televizije Zagreb, a prema nekim ocjenama kritike i najkvalitetnije. Ovom razdoblju pripada i tema današnjeg teksta, a to je serija Naše malo misto.

Naše malo misto - špica
Kako je do kraja 60-ih godina dramski program primao sve više negativnih kritika i kako je gledanost sve više padala, kao privremeno rješenje je proširen Zabavni program i to prvo raznim emisijama (jedna od njih je i skrivena kamera, a zvala se Čovječe, ne ljuti se). Iako je to postajalo popularno, takve sadržaje trebalo je nadopuniti ipak i ozbiljnijim programom. Kako su dramske serije bile u očiglednoj krizi, zabavni program je imao sredstva koja je odlučio uložiti u snimanje humorističnih serija. Naime, humoristične serije su bile među najgledanijima na zajedničkom programu JRT-a (Jugoslavenska radiotelevizija). Za Studio Zagreb bio je to pak novi izazov.

Smoje i njegov pas Šarko
Naše malo misto autorska je serija „malog Marinka“, odnosno Miljenka Smoje. Smoje je prije Malog mista radio već Meštre Tonov najsritniji dan (1969.) te je tom prilikom sklopio ugovor i za scenarij za sedam epizoda neke buduće humoristične serije. Serija je postala trenutni hit, a prve epizode je gledalo više od polovine stanovnika. Ove humoristične serije su nastale zapravo iz inata. Kako se prisjeća redatelj Daniel Marušić, Zagrebu je u jednom trenutku rečeno da pozovu beogradske autore kako bi se snimile i u Zagrebu humoristične serije koje su bile najgledaniji program.

Redatelj D. Marušić
Vjerujem da seriju ne treba previše opisivati, ali evo par riječi. Naše malo misto prati neodređeno dalmatinsko malo mjesto i njegove stanovnike kroz velike promjene u 20. stoljeću. Tako likove upoznajemo u periodu između dva svjetska rata. pratimo ih u Drugi svjetski rat te poslijeratno vrijeme druge Jugoslavije. Središnji likovi su dotur Luiđi (Karlo Bulić), njegova Bepina (Asja Kisić) i Roko Prč (Boris Dvornik), prvo konobar, a zatim prvoborac, direktor hotela i općenito zadužen za turistički razvoj „Malog mista“. U svaku epizodu nas uvodi kroničar malog mista, lokalni pošćer – poštar  Andrija (Mirko Vojković).
pošćer
Naše malo misto je serija koja je izvrsna studija mentaliteta tipičnog dalmatinskog mjesta. Uostalom, na taj način je i napravljena, a o tome odlično govori bezvremenska uvodna pjesma koju pjeva Boris Dvornik, čiji je tekst napisao Tomislav Zuppa, a Pero Gotovac ju je skladao i aranžirao; pjesma je postala veliki hit pa je ubrzo objavljena i singlica. Ogledna epizoda (pilot epizoda) snimljena je u Vranjicu kod Splita, a dalje s snimanje nastavilo u Milni na Braču i Starom Gradu na Hvaru. Nije se niti približno željelo odrediti mjesto radnje, pa ni otok na kojemu se „Naše malo misto“ nalazi; iako je u usmenoj predaji i percepciji većine gledatelja ipak Brač ostao kao destinacija Maloga mista (suprotno tome, u jednoj se epizodi spominju obližnji Hvar i Brač). Tome i prilog ide i činjenica da je sam Miljenko Smoje bio čest posjetitelj otoka Brača, da je ondje pratio gotovo sve i pisao u svojim vlastitim kronikama, a gdjegod se naiđe i na podatak da je pošćer Andrija Bombišta zapravo nastao po uzoru na lokalnog poštara iz Ložišća Franu Pavlova.
dotur Luiđi i njegova Bepina
Prvo je snimljeno šest epizoda, a potom sedam, dakle ukupno trinaest epizoda. Trebalo ih je, izvorno, biti više. No, unatoč velikoj popularnosti - gledanost prvih epizoda bila je oko 2.5 milijuna (prema podacima koje donosi N. Vončina) - serije u Jugoslaviji o kojoj se govorilo, koju se gledalo i prepričavalo, komentiralo (Oliver Dragojević je primjerice 1980-ih snimio pjesmu „Laku noć Luiđi, laku noć Bepina“ upravo po motivima serije), zbog nekih je negativnih kritika, političkih pritisaka i kontroverza Malo misto vrlo brzo došlo pred zid. Otvorenost u karikiranju nekih pojava, kao što su ratni profiteri, novopečeni bogataši ili lažni prvoborci, nije mogla proći kroz sito i rešeto kritike, pa je vrlo brzo nakon kontroverznijih epizoda „Šporka posla“ i „Zagrebulje“ ponestalo slobodnog mjesta, čiji su prostor nastojali ugušiti i mjesna politika i vrhovni CK. U mnogim je stvarima to dobar primjer slike i prilike tadašnje Jugoslavije, odnosno vladajuće političke strukture, koja nije nametala apsurdno-propagandistički jednosmjerni materijal gledateljima niti promovirala jednostrano vlastita gledišta kao još i tada u nekim zemljama Željezne zavjese, ali je slobodu ipak samo „trpjela“, „podnosila“ i „dopuštala“, ovisno prilici i osobi, nekad više, a nekad manje. Iako, Naše malo misto ponekad neće u kritikama ići do kraja. Reklo bi se razumljivo za to vrijeme, pa tako Galileo koji se otvoreno buni i proturječi dominantim parolama u mistu ne doživljava nikakve vidne posljedice. Unatoč tim političkim konotacijama i kontroverzama, serija je dakle onkraj politike po mnogim svojim elementima vrlo napredna i inovativna. Likovi mista doživljavaju velike događaje 20. stoljeća, koji ih naravno ne zaobilaze, ali na svoj način i kroz vlastiti tijek. Serija, za razliku od Velog mista primjerice, nije opterećena velikim povijesnim ličnostima i događanjima, već stvara autohtone, lokalno prepoznatljive i živopisne likove koji su od tijeka „velike povijesti“ donekle neovisni. K tome, narativ serije nudi posebnu dinamiku, pa će koja epizoda čak nuditi i prostora za kakvo postmoderno čitanje dekonstrukcije narativa i radnje.
Svećenik u policijskoj stanici u božićnoj epizodi
Teško je izdvojiti posebno određene elemente ili utjecaje na seriju, jer je ona objedinjavala neke od najbistrijih i najinovativnijih umova Dalmacije. Glumačku ekipu predvodili su Karlo Bulić, dugogodišnji kazališni glumac koji je sa zadivljujućom lakoćom utjelovio pravu sliku Dalmatinca onoga doba, zatim „njegova“ Asja Kisić, te mlađi Boris Dvornik, čija je popularnost tijekom i nakon emitiranja serijala dosezala nove granice. Dvije su osnovne „sile“ iza kulisa serije koje treba istaknuti. Prvo, Daniel Marušić, ingeniozni redatelj serijala, koji je svojim modernim pristupom režiji, dinamičnim kadrovima i shvaćanjem koncepcije unosio balans između drame i komedije koji je uvijek prisutan. Drugo, Miljenko Smoje, inkarnacija - danas već stare ili jedne druge - Dalmacije. Kao novinar-kroničar, Smoje je proveo nebrojne dane i tjedne na putu oko Dalmacije, oko Splita i Brača, upijajući živopisne osobe, događaje, misli običnog – „malog“ čovjeka. Svoju poziciju prirodnog ljevičara - Smoje se rodio u veljači 1923. u splitskoj Veloj varoši, odrastao je kod Matejuške i legendarne „crvene“ Senjske ulice - nije krio, već je koristio kakao bi se stavio u poziciju „običnog“ čovjeka, dalmatinskog puka. Uloga kroničara kod Smoje nosi jedan poseban prizvuk i posebno značenje, koje se s današnjim žurnalizmom i po dobrom i po lošem teško može usporediti. Smoje je prenosio narodski duh ćakula, peripetija, dišpeta, što je često značilo bogato karikiranje, pretjeravanje, ponekad i surov humor, pojačan stilskom britkosti i otvorenosti koja često graniči s onime što se očekuje pod „dobrim ukusom“. „Čovjek sa žurnalističkim krvotokom,“ reći će Jakša Fiamengo, osoba koja je utjelovila i upijala Dalmaciju, nosila taj duh duboko u sebi, bilo u Splitu, Zagrebu ili Beogradu - složit će se svi. Isto tako će se brojni služiti da je bio „bez dlake na jeziku“, nije se libio kroz svoje poglede ponekad „opanjkati“ i nedužnu usputnu žrtvu - pojava koja se kod splitskih novinara i danas ponekada primijeti. Bio je težak čovjek, složiti će se brojni; s Marušićem je upravo preko Malog mista došlo do loma u odnosu - kasnije će Smoje objaviti u formi romana svoju „Kroniku o našem malom mistu“, a Marušić 1982. dugometražni igrani film Servantes iz Malog mista. Kontroverzan po svojim stavovima, naročito u vrijeme koje mu nije bilo sklono (ili on nije bio njemu?), u svojim procjenama Jugoslavije, Miloševića, Tuđmana…

Anđa i Roko
Smojin izričaj, kojega je već onodobna kritika hvalila inzistirajući da se upravo u Našem malom mistu dijalekt na televiziji koristi u najizvornijem i najprirodnijem obliku, te je stoga publici i lako prihvatljiv, mnogo duguje starim splitskim feljtonistima-novinarima, koji su bogatoj prostornoj komponenti Dalmacije pridali „unutarnji“, autohtoni jezik i izričaj. Još krajem 19. stoljeća razni su pisci, pjesnici i novinari (primjerice Mijo Čurković, inače glazbenik) u dnevnom tisku objavljivali svoje živopisne slike Splita i dalmatinskih „mista“. Ono što se Smoji ne može poreći je da je sebi zadao ne uvijek laku ulogu lokalnog kroničara. On je istovremeno bio reporter, književnik, povjesničar, istraživač, sudionik i promatrač, sakupljač usmene kulture - ali sve to na svoj vlastiti način. Bogatu je splitsku tradiciju, naročito na temelju Marka Uvodića Splićanina i njegovog Libra te Ivana Kovačića odnosno njegovog djela Smij i suze starega Splita svojim djelom Smoje nastavio, nadovezujući se na brojne anegdote, poznate feljtone i humoreske o gradu koje su dugo vremena kolale po Splitu, koje su se godinama prepričavale i raznim varijantama, a na kraju i - doživljavale još u poslijeratnom Splitu i Dalmaciji općenito. Dijalekt u Malom mistu znači također autentičnost, ali seriji daje jedan poetični ritam, posebnu unutarnju intimnu dinamiku. Oživljuje bogat rječnik pun različitih lokalizama, talijanizama, igra riječi i izgovora, namjernih pogrešaka (kao što je apasalutno - omiljeni izraz Roka Prča); uostalom, pjesmi TBF-a „Tragični junak“ nije se samo sadržajno uklopio dijalog dotura Luiđija i Tonćija Servantesa (Ivica Vidović), neponovljivog „oriđinala“ iz Maloga mista, već i ritmički, melodički.

Servantes 
Poznavanje tih priča i anegdota upravo je pomoglo Smoji da s lakoćom ocrta grube skice humorističnih „ridikula“, „oriđinala“ i ostalih, rekli bismo autohtonih pojava Dalmacije, da ih ubaci u realne, žive scene i situacije, da im da kontekst i pozadinu. U tome leži vjerojatno i uspjeh serije koja je nadasve neusiljena, prirodna, ponekad zastarjela ili teško razumljiva, ponekad neobična i moderna. A prije svega ona meni predstavlja jedan od najboljih, najočitijih i najkvalitetnijih izvora proučavanja dalmatinskog mentaliteta i dalmatinskog humora. Teško ga je definirati, jer je u njega - baš kao u Malo misto - integrirano toliko različitih tipova i stereotipa, predrasuda i načina razmišljanja, ponašanja, držanja. Evo primjera: dotur Luiđi predstavlja ono što bismo mogli nazvati „dalmatinski čovjek“ ili „dalmatinski mačo“. Do zadnjega daha izmigoljuje pomisli bračnog zatvora, prema vani grub i neobazriv prema ženama, odnosno „svojoj“ Bepini, a ustvari iznutra brižan i dupkom zaljubljen, ponosan, načitan i pametan, učen, ali nikada izvan dodira s običnim ljudima, spreman na diskusiju i dišpet, na fino i prosto. Predstavljao je tip Dalmatinca-mača, ženskara koji osvaja srca i teži slobodi, koji ima svoju mušku klapu i fasadu koju drži „prema vani“. Odlično se tu nadopunjuje Bulićeva interpretacija dotura, različiti predlošci prema kojima je dotur napravljen i Smojin vlastiti duh, prenijet na sam lik - jer paralela je mnogo, od „njegove“ Bepine do Lepe Smoje koju je nazivao „Ona“, od psa Beline i Smojinog Šarka… aravno, ovo su prve asocijacije za likove iz serije, a teorija i misli po kome su pojedini likovi napravljeni je zaista mnogo pa sve mogu biti točne ili krive. Nakon što su prikazane prve epizode, nisu svi dijelili jednako oduševljenje. Nekima je smetalo previše talijanizama i talijanskog jezika općenito u seriji, a neki su smatrali da serija izruguje i kaikira, a time i vrijeđa stanovnike takvih mjesta u Dalmaciji jer ih prikazuje primitivnima, budalama i cirkusantima te da je tako ostao na predratnoj slici o Dalmaciji.

Naše malo misto
A ova serija otvara i brojne druge analize, od primjerice pitanja povijesti razvoja turizma i promjena koje ta pojava kao masovni fenomen naročito u drugoj polovici 20. stoljeća donosi, zatim pitanja rodne perspektive, jer splitska književnost međuraća, feljtoni i serija Naše malo misto upravo zovu ka rodnim studijama različitih stereotipizacija i drugih fenomena, potom mogućnost jedne lokalne povijesti koja nije lišena važnih događaja i promjena, ali kao zatvorena mikro-cjelina nudi vlastitu unutrašnju strukturu. Već spominjani pošćer Bombišta, koji na vrlo inovativan način „probija četvrti zid“ kako to kažu Amerikanci, sam po sebi poziva ne esejističko obrađivanje teme naratora i kroničara, usporedbu s pravim Smojom i drugim lokalnim kroničarima. Otvara se povrh toga i pitanje valorizacije književne i filmske ostavštine Splita između dva svjetska rata te u poslijeratno doba, što je ona oslikavala, kako nas ona uvodi u onodobni Split, što prešućuje, što naglašava? Nadasve, bilo bi zanimljivo, što je gotovo u pravilu baš kod povijesti Splita i Dalmacije rijedak slučaj, ove književno-televizijske izvore usporediti s primarnim, pisanim vrelima pohranjenima u arhivima. Prečesto se čini jedno bez drugoga; ili se pak kroz anegdote i zgode zalazi u nevjerojatno bogat i sam za sebe zanimljiv svijet, kojem ipak ponekad nedostaje kontekstualizacija ili dublja razrada ili se u sasvim znanstvenom stilu ne uklapa ono što je izvan opisa dostupnih u dokumentima i građi. Pronaći neki put između, iskoristiti i objasniti mentalitet Splita, dalmatinskih mista ili Dalmacije, jedan je od većih budućih zadataka. Štoviše, suprotstaviti ga sa mediteranskim, talijanskim, francuskim, grčkim i drugim inačicama. No i bez tih usporedbi, odmah postaje jasno da je teško opisati ambivalentnost Dalmacije koja se u kontinuitetu provlači kroz njenu prošlost, kroz 19. i 20. stoljeće. Teško je prodrijeti u sve te devetneastostoljetnje, međuratne, ratne i poslijeratne svjetove, gdje se kulturne i lokalne elite ispresijecaju, gdje ambivalentnost kulture, humora, umjetnosti i surovosti, primitivizma i zaostalosti s druge strane tvore jednu čudnovatu, rijetko ponovljivu cjelinu, koje je danas, sve manje i sve rjeđe.   
Naše malo misto
Kraj Našeg malog mista dočekao je publiku nespremnu. Iako su autori serije (dakle, Smoje) već naučili gledatelje na smrt likova, zadnja epizoda je sve šokirala. Nitko nije bio spreman na Bepininu bolest koja mora završiti tragično (iako neprikazano). Epizoda je zbilja bila tužna, a Karlo Bulić i Asja Kisić su to maestralno odglumili. U onako jesenskom, ogoljenom pa čak i depresivnom ambijentu Malog mista, praznom nakon ljeta, Luiđi konačno vodi Bepinu prid oltar. Publika nije bila zadovoljna, blago rečeno. Tražili su nove epizode u kojima će Bepina biti dobro, prijetili su Smoji na splitskoj rivi. No, redatelj Marušić završio je sve snažnom porukom na kraju epizode: „Adio, i nikad više.“     



S prošlim tjednom je nekako i završilo ljeto, a završit će vrlo brzo i kalendarski. Završilo je i još jedno prikazivanje Malog mista na HRT-u. Kako sam ovo ljeto bila na Braču, a dio serije je i sniman tamo, odlučila sam napraviti tradicionalnu bračku tortu hrapoćušu. Hrapoćuša ima još dva imena: hrapaćuša ili hropoćuša. Na Braču se prirema u posebnim prilikama: za rođendane, svadbe i sve druge vanije svečanosti, a karakteristična je za mjesto Dol. Ova dolska torta je dobila naziv po lokalnom kamenu hrapoćuša na kojeg podsjeća svojim rustikalnim izgledom. Kamen je korišten u gradnji podzida, suhozida, stambenih i gospodarskih sklopova. Članovi udruge Hrapoćuša (dolska udruga za zaštitu starina, kulture i starih običaja, te ekologije) su četiri godine dokazivali autentičnost ove torte te je ona 2012. i uvrštena na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Ministarstva kulture (br. 63). tajna recepta se čuvala, a prenosio se usmenim putem. Ovdje je važno napomenuti da kod zaštite određenih jela se ne zaštićuje konkretni recept, već se zaštićuje proces pripreme tog jela. Jer, sjetimo se, svi tradicionalni recepti se uglavnom prenose usmenim putem i iz generacije u generaciju.


Potrebni su  svježi, zdravi, domaći orasi i domaća jaja.
Za biskvit jaja i šećer treba tući sve dok se ne počnu otpuhivati mjehurići. Sve treba raditi ručno i miješati samo drvenom kutlicom, uvijek u istom smjeru.
Kad se dobro natuče, valja brašno dodavati polako, pažljivo, „kao svetinju“, naizmjenično sa snijegom bjelanjaka.
Ako dodajete ulje, dodajte samo malo, „u sekundi“ (ovu novinu rijetki koriste umjesto svinjske masti).
Posebno zamijesite orahe, bjelanjke i šećer, i uz stalno miješanje, čekajte da zakuha.
Neposredno prije stavljanja oriha na gornji dio dodati sok od pola limuna.
Zažutiti polovice ili četvrtice oraha da njoki – roščići ostanu vani da se vidi da je u pitanju hrapoćuša.
Praška za pecivo samo na vrh noža ili ništa.
Na kraju – ne udariti po posudi jer će biskvit pasti.
A ja sam radila ovako, po receptu kojeg je donio portal BRAČonline:

HRAPOĆUŠA


Za biskvit:
-          12 žumanjaka
-          4 bjelanjka
-          12 žlica šećera
-          4 žlice tople vode
-          12 žlica brašna
-          malo ruma
-          vanilije po želji
-          malo korice od limuna
Za nadjev:
-          ½ kg šećera
-          75 dag oraha – potrebne su prepolovljene jezgre/polovice oraha
-          8 bjelanjaka



Priprema:

Biskvit:
  1. Zagrijati pećnicu na 200 °C.
  2. Odvojiti bjelanjke od žumanjaka i pritom sa strane ostaviti 8 bjelanjaka koje će vam trebati za nadjev.
  3. Preostala 4 bjelanjka istući u čvrsti snijeg.
  4. Žumanjke pomiješati sa šećerom i pjenasto izmutiti. E sad, možete to raditi drvenom kuhačom, kako bi trebalo, i stalno miješati u istom smjeru, ali ja sa se ipak odlučila za mikser J
  5. Nakon što ste pripremili smjesu od žumanjaka i šećera, naizmjenično dodavajte brašno i snijeg od bjelanjaka i ostale sastojke koji idu u smjesu za biskvit.
  6. Smjesu izlijte u namašćen i pobrašnjen kalup za torte (dovoljan je onaj standardni), a možete izliti i u neki četvrtasti oblik.
  7. Smanjite pećnicu na 180 °C i pecite 20-30 minuta.

Nadjev:
  1. Sada krenite pripremati nadjev. U većoj posudi za kuhanje (najbolje neki lonac da vam bude lakše miješati) pomiješajte sve sastojke za nadjev. Bjelanjke samo malo razmutite pjenjačom, ne trebate ih previše priređivati.
  2. Cijelo vrijeme miješajte na laganoj vatri, dok tekućina gotovo potpuno ne ishlapi, a masa se krene odvajati od posude – oko 15 minuta. Pred kraj možete dodati malo limunovog soka.

Spajanje:
  1. Gotovi biskvit izvadite iz pećnice i pećnicu smanjite na 150 °C. Nadjev stavite na biskivt počevši od ruba pa prema sredini kako redina biskvita ne bi pala. Neka vas ne iznenadi – nadjeva će biti dosta i ići će u visinu.
  2. Vratite tortu u pećnicu kako bi se nadjev malo posušio i karamelizirao – oko 20 minuta.
  3. Izvadite iz pećnice i odvojite bočne stranice kalupa ili izvadite iz pekača/pleha/tepsije/škrovade ( J ) – slobodno ju preokrenite pa ju opet preoprenite na početni položaj. Neka se dobro ohladi prije rezanja.
  4. Čuvajte tortu vani, prekrivenu ili pod zvonom, nikako u frižideru. Tako može izdržati barem tjedan dana.

NAPOMENA: Na Braču u Dolu sam probala dvije verzije ove torte. Jedna je imala ovakav biskvit kakav sam vam ovdje opisala, a druga je imala mljevene orahe u biskvitu. JA sam se odlučila za verziju s običnim biskvitom jer volim biskvit općenito. No, ako vam je možda draža druga opcija, brašno zamijenite mljevenim orasima.


Također, iako sam sve radila po receptu sa stranice BRAČonline, puno su mi pomogle upute s Coolinarike pa sam njih slijedila.
Možda djeluje komplicirano i puno posla, ali zapravo kada krenete, brzo to ide J A torta je zbilja zasitna pa je idealna za veća događanja i puno ljudi.



Literatura:
Iva Kovačić. Smij i Suze starega Splita. Split: vlastita naklada, 1971.
Nikola Vončina. Hrvatske TV drame i serije. Zagreb: Matica Hrvatska, 2011.

     

Objavi komentar

Desert :)